Klasični umjetnici druge polovice 20. stoljeća i dalje traže nove načine izražavanja i stvaranja kako bi pokazali izvornost, napredak i/ili prekid s tradicijom. Osnovno je načelo umjetnika druge polovice 20. stoljeća – uvijek biti nov! To je zapravo ta poznata avangarda. Zbog razvoja znanosti i tehnologije općenito i skladatelji pokušavaju biti ispred svojeg vremena. Sama je avangarda (fr. avant – ispred i garde – straža) naziv za smjer koji je eksperimentalan i, prema ostaloj glazbi, napredan u skladateljskoj tehnici.

Koncertna glazba u novom tisućljeću kreće se u mnogobrojnim smjerovima. Većina skladatelja udaljila se od avangarde i modernizma. Tri glavne značajke današnje skladateljske scene su: eklekticizam, tj. slobodno postavljanje mnogo različitih stilova jednih uz druge, njegovo svjesno referiranje na ranije stilove i žanrove i njegova snažna, izravna ekspresivnost.

Mnogi skladatelji pišu glazbu koja je pristupačnija publici, nije toliko naporna i zahtjevna te ne traži toliko poznavanje tehničke strane kompozicije.

Zloslutan funk Davida Langa

David Lang (1957.), američki skladatelj. Studirao je na Sveučilištu Stanford i Sveučilištu u Iowi, a kasnije doktorirao na Yaleu. Langova djela, iako lako dostupna uhu, izvedena su iz visoko matematičkih i intenzivno detaljnih formalnih struktura.

Lang je prije nekoliko godina, imajući na umu da je ova skladba stvorena 1993., znači par godina prije 1993., počeo razmišljati o tome kako često kada klasični skladatelji napišu glazbu, pokušavaju publici reći nešto na što su ponosni i da vole sami sebe kroz dramatične melodije i apstraktne ideje. Lang sebe naziva plemenitijim i osjetljivijim. Razmišljao je o tome što bi bilo da skladatelji temelje djela na onome što su mislili da nije u redu s njima. Odnosno, da njihova djela, primjerice, pokazuju koliko se osjećaju jadnima, da su lažljivci ili varalice. Htio je napraviti djelo koje pokazuje upravo to. No, ni to nije bilo tako jednostavno. Nisu ga učili da bude nizak, nespretan, lukav i podmukao. U cheating, lying, stealing (varanje, laganje, krađa), iako formulirano na komičan način, pokušava razotkriti nešto tamno. Zapravo, u uputi kako se svira piše: zloslutan funk.

Glazba više ne mora nužno biti lijepa

Brian Ferneyhough (1943.), engleski skladatelj. Ferneyhough je rođen u Coventryju i glazbeno se usavršavao u Glazbenoj školi u Birminghamu i Kraljevskoj glazbenoj akademiji. Nagrađen je Mendelssohnovom stipendijom 1968. godine i preselio se na studij u Amsterdam, a kasnije studira u Baselu. Trenutno predaje na Sveučilištu Stanford.

Unatoč tome što se školovao na različitim institucijama, Ferneyhough je bio samouk. Odnosno, mnoge skladateljske tehnike razvijao je tako da ih je sam proučavao. Nema lakih Ferneyhoughovih komada, pa čak ni umjereno teških. Tipično guste i zamršene teksture njegove glazbe navele su neke autore da ju kategoriziraju kao maksimalističku ili kompleksističku. Iako su skladateljske tehnike Ferneyhoughovih djela potekle iz europskog serijalizma 1950-ih i ranih 1960-ih, njegovi ciljevi i praksa postali su vrlo različiti. Brojne algoritamske metode koje koristi u svom radu opisuje kao rešetke – ne samo kao ograničenja, već i kao neku vrstu prepreka kroz koje glazbeni izum mora pronaći svoj put.

Osim stvaranja glazbe čija je namjena većinom samo slušanje, odnosno koncertne glazbe, neki skladatelji proučavaju zvuk općenito pa se pri tome postavljaju pitanja što je glazba uopće, koja je granica između glazbe i običnog zvuka. Glazba više ne mora nužno biti lijepa. Obazire se na slušatelja i na činjenicu kako on razumije i prima to djelo koje se pred njime izvodi.

Recitiranje teksta i statička buka

Peter Ablinger (1959.), austrijski skladatelj. Nakon studija jazz-glasovira u Grazu studirao je kompoziciju privatno. Usavršavao se na Glazbenoj akademiji u Beču. Ablinger je primijetio: Nije bitno ono što je drugačije, nego ono što je isto; to je mjesto gdje se ono jedno može pojaviti. Ovo estetsko stajalište dovelo ga je do sastavljanja nekoliko serija radova u kojima se mnogi isti elementi prenose iz jednog komada u drugi.

Djelo se sastoji od recitiranja teksta Stvarno kao predočeno i statičke buke koja gotovo u potpunosti obuhvaća i pokriva govor. U svakom trenutku tog omotavanja različiti frekvencijski pojasevi – prozori – ostaju otvoreni, tako da u jednom slučaju osnove jezika ostaju nepokrivene (i zbog toga se čuju/pogađaju se), u drugom slučaju samoglasnici, itd. Cilj je zapravo i vidjeti na što će se slušatelj obazirati. Na različite šumove ili na tekst koji je izgovoren. Pokušava se što bolje shvatiti slušatelja kao takvog.

Protuzakonita muzička umjetnost

Johannes Kreidler (1980.) studirao je od 2000. do 2006. na Visokoj školi za glazbu u Freiburgu u Njemačkoj. Za to vrijeme bio je niz godina i gostujući student na Institutu za sonologiju Kraljevskog konzervatorija u Haagu u Nizozemskoj. Također je studirao filozofiju i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Freiburgu. Johannes Kreidler živi u Berlinu. Njegov rad opisan je kao konceptualna glazba i obično koristi multimedijalne elemente.

Ova Kreidlerova zvučna umjetnost u mnogim je zemljama tehnički protuzakonita zbog načina na koji koristi postojeće snimke. No, Kreidlerova ekstremna kompresija tih snimaka naglašava apsurdnost rigidne primjene zakona o autorskim pravima.

– PIŠE: Paula Sviben, 4. G, FOTOKOLAŽ: digitalna redakcija, FOTO/VIDEO: D. Lang, B. Ferneyhough, P. Ablinger & J. Kreidler